JESMO LI I MI KRIVI?
(U SPOMEN HRVATSKIM BRANITELJIMA SAMOUBOJICAMA)
|
|
Snivam i noćas devedesetpetu,
Ratničke trublje, tu godinu svetu,
Godinu ponosa, pobjede, časti,
Dječarca spremnog za domovinu pasti.
|
|
|
|
Al' nisam pravo u te snove pao,
Što me krijepe već desetak ljeta,
Jer me sjena crna, porod mrka pakla,
Odjednom, ko ovlaš, otrovom dotakla.
Ne mogoh dobro vidjeti ni čuti,
|
|
|
|
Trzah se, branih od napasti ružne
Vjeru i nadu; kradljivac il' tat,
Kako li dohodi u taj kasan sat?
|
|
|
|
Povorke nijeme branitelja naših
Muvaju se, blude, nestaju u noći,
Treba im netko, treba im pomoći,
A ničega nema do zvukova reskih,
|
|
|
|
Ko pila zlokobnih, muklih ko prasak.
Zgrozih se kad to spoznah jasno,
Nit života je tanka i začas je kasno,
Žive su duše nestale ko dašak.
|
|
|
|
Ne mogoh više podnijeti tih slika,
Al' kad se kolona u rijeku obrati,
Što tamno klizi i puši se pritom,
Užas moj dosegne snagu krika.
|
|
|
|
Kad zupci oštri iz vrtloga izrone,
Iz more se prenuh, pobjegoh u javu,
Pitanje ćutim' u duhu što tone:
Što smo učinili - njima u slavu?
|
|
|
|
Igor Rizvić, 1.b
Nikola Butorac, mentor
|
|
|
Indeks
