|
Intervju s Mariom Hohnjecom (4.b)
|
|
vodile Tanja i Karolina, učenice 2.c
|
 |
|
|
Tanja: Kako to da si se počeo baviti baš tim neobičnim sportom?
|
|
Mario: Misliš downhillom?
|
|
|
|
Tanja: Da. Objasni nam što je to zapravo?
|
|
|
Mario: Downhill je grana biciklizma koja je nastala 1984., a naročito
se razvijala u zadnjih nekoliko godina. To je natjecanje u brzinskom spuštanju biciklom niz planinu.
|
|
|
|
Tanja: A kako je tekla stvar s biciklizmom i športom općenito?
|
|
|
Mario: Okušavao sam se u raznim športovima: rolanju, skateboardu,
alpinizmu (bez dodatne opreme), paraglidingu, BASE jumpingu i naravno, u "klasičnom" biciklizu. Gledajući
Eurosport, sve mi se više sviđao downhill. Privuklo me to što se radi o neobičnom i opasnom športu, to
što nije vezan uz cestu, već za široku stazu u prirodi na kojoj svaki natjecatelj slobodno bira svoj način
vožnje. Osim toga, više volim individualne športove, a ne grupne, timske. Volim biti sam, da sve ovisi
samo o meni. I tako sam počeo, prvo uphillom tj. penjanjem uz brdo, 1997. To je trajalo jednu sezonu,
oko pola godine. Nakon toga me privukao crosscountry, penjanje i spuštanje zajedno. Zatim sam počeo
freeride, vožnju biciklom bez penjanja, slobodan stil utrkivanja, vožnja za vlastiti gušt. U to sam vrijeme
počeo voziti za Sloveniju (BBK Kranj) downhill i evo, to me još drži.
|
|
|
|
Tanja: Koliko često treniraš? Stigneš li uskladiti treninge sa školom?
|
|
|
Mario: Ako je škola popodne, onda se dižem u 6h ujutro. U 6.45h kombijem
odlazim na vrh Sljemena, spustim se dva-tri puta, dođem doma, otuširam se i idem u školu. Kad se vratim
iz škole učim - ako nisam mrtav umoran. I tako svaki drugi dan, osim vikenda. U petak navečer odlazim
autom ili vlakom u Sloveniju, do Ljubljane. U subotu se oko 4h ujutro kreće prema Italiji ili Austriji,
a ponekad ostajemo u Sloveniji. U nedjelju navečer se vraćam doma i onda opet u ponedjeljak u školu...
Iskreno govoreći, nemam vremena da se pripremim za školu kako treba, već kampanjski, koliko stignem.
Nastojim redovito biti na nastavi, da ne dobijem nepotrebne neopravdane i naučim na satu koliko se može.
Nadam se da ću uspjeti proći i ovu zadnju godinu.
|
|
|
|
Tanja: Imaju li djelatnici razumijevanja za tvoh hobi?
|
|
|
Mario: Nemaju, jednostavno zato što nitko o tome ne zna ništa osim
prof. Lovreca; on zna čime se bavim, a pomalo i prati moje nastupe.
|
|
|
|
Tanja: Je li taj šport skup?
|
|
|
Mario: Što skup, preskup! Ako nemate vlastitog sponzora, ako vas nitko
ne financira, nemoguće je da si priuštite tako nešto jer prosječan bicikl za taj šport stoji 6000 eura,
a na svakom treningu može se desiti da pukne rama (koja vrijedi pola bicikla). Tako da morate imati barem
dva bicikla, jedan za treninge, a drugi za utrke.
|
|
|
|
Karolina: Koji su tvoji sponzori?
|
|
|
Mario: Moj je sponzor firma Red Bull. Ona mi plaća zdravstveno osiguranje
van Hrvatske, a dobivam i novac (od 4. do 9. mj.). I Hrvatski biciklistički savez me podržava pa neki
servisi bicikala i trgovci, npr. "Biciklocentar". Ipak, najviše Slovenija jer za slovenski klub vozim.
Na međunarodnim natjecanjima predstavljam Hrvatsku, a ponekad i nastupam u našoj zemlji. Ponekad me
traže da snimim neki spot. Bio sam u reklami za Simpu, ona scena s biciklom u liftu...
|
|
|
|
Tanja: Bave li se i djevojke tim i sličnim športovima?
|
|
|
Mario: U zapadnim zemljama ima i djevojaka, ali u Hrvatskoj je downhill
slabo razvijen i među muškarcima. Uphill i countryhill su poznatiji. Tako se npr. 23.5. ove godine
održao kod nas na Sljemenu tzv. "Olympus", međunarodno natjecanje u downhillu. Sudjelovalo je deset
Hrvata, ali među njima nijedna cura. U Sloveniji, Austriji, Italiji i drugdje ima djevojaka, naravno,
u nešto manjem broju.
|
|
|
|
Tanja: Kakve si rezultate dosad postigao?
|
|
|
Mario: Treće mjesto 2001. godine, Europski kup u Mariboru ove godine.
Najjače prvenstvo... hrvatsko i kvalifikacije za svjetsko prvenstvo. U sveukupnom svjetskom poretku
sam 15 od 235 natjecatelja.
|
|
|
Karolina: To je velik uspjeh za naše prilike! Bravo!
|
|
|
|
Tanja: Imaš li vremena za izlaske i zabavu?
|
|
|
Mario: Pa, slobodno vrijeme za izlaske s prijateljima ili djevojkom
imam malo, ponekad navečer. Sretna je okolnost što me djevojka prati na natjecanja i tako smo ipak
dosta zajedno.
|
|
|
|
Tanja: Kako roditelji gledaju na tvoje bavljenje tako opasnim športom?
|
|
|
Mario: Hoće-neće moraju se na to priviknuti. Shvatili su da me ne mogu
odvratiti o nečeg što volim pa su se pomirili s tim. Ponekad u šali kažu da ne bi bilo velike razlike
da su mi kupili pištolj umjesto bicikla. No, sada se vesele zajedno sa mnom kad uspješno nastupim na
nekom velikom natjecanju i vratim se kući "živ i zdrav". Prije dvije godine u Italiji sam imao nezgodnu
ozljedu, kad sam pao s bicikla i udario glavom o zemlju. Bio sam 11h u komi i unatoč kacigi zadobio
frakturu lubanje. To je bilo na granici Slovenije i Italije. Računajući da sam se vozio brzinom većom
od 70 km/h, još sam dobro prošao. Sreća da sam imao kacigu; ona je pukla k'o od stakla. Ostao sam
2 tjedna u bolnici na liječenju. Troškove je platio moj sponzor, sve je dobro svršilo, ali mi je žao
što roditeljima i djevojci priređujem takve šokove. No, to je takav šport i tu nema pomoći... Dovoljno
sam uporan i tvrdoglav da me ozljede ne mogu pokolebati, da ustrajem u tom hobiju koji je meni puno
više od obične zabave.
|
|
|
|
Tanja: Tko ti još daje podršku da ne odustaneš?
|
|
|
Mario: Cura! Veseli se zajedno sa mnom, prati me posvuda. Oboje volimo
prirodu i putovanja, a toga ima napretek u biciklizmu. Da imam toliko vremena, svaki bi vikend mogli
putovati Europom. U ljetnom dijelu godine barem dva puta mjesečno putujemo zajedno tamo gdje ja nastupam.
Vidjeli smo ili ćemo uskoro posjetiti gotovo cijelu Europu, Kanadu, Kaliforniju, Japan...
|
|
|
|
Karolina: I za kraj, što bi poručio onima koji bi htjeli saznati nešto
više o tebi i tvom športu?
|
|
|
Mario: Neka otvore na Internetu adresu
www.bicikl.hr,
www.nsmb.com ili neku treću...
|
|
|
Indeks
Lektire
